SPOMEN KUĆA MAJKE TEREZE

Spomen-kuća Majke Tereze u Skopju, glavnom gradu Makedonije, otvorena je 1. veljače 2009. godine. Ovaj spomenik je mjesto sjećanja i susreta, a posvećen je ovoj redovnici i dobitnici Nobelove nagrade za mir. Majka Tereza rođena je 1910. godine u blizini ovog novo izgrađenog mjesta sjećanja.

Realizacija dizajnerske ideje arhitekta i umjetnika Vangela Božinoskog predstavljala je poseban izazov za StoDesign Studio. Skicirana je, modelirana i koloristički osmišljena. Na kraju se prišlo izradi 700 komada velikih i malih golubova mira u Sto tvornici arhitektonskih elemenata u Donjoj Austriji.

Gotova fasada nudi promatraču dva slikovna motiva: uzvišenog bijelog goluba mira s velikim očima tirkizne boje – ili svijetloplavih riba s malim svjetlucajućim staklenim očima u udubljenjima.

O MAJCI TEREZIJI:

Sveta Majka Terezija (Agnes Gonxha Bojaxhiu, Skoplje, 26. kolovoza 1910. - Kalkuta, 5. rujna 1997.), katolička svetica i redovnica albanskoga[3] podrijetla te indijskog državljanstva.

Osnovala je katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi u indijskoj Kalkuti 1950. godine. Preko 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima. Misionarke ljubavi od početne male zajednice s vremenom su prerasle u zajednicu koja broji 5000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta.

Od 1970. godine, međunarodno je prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979., te mnogih drugih međunarodnih nagrada, među kojima se ističu najviše indijsko civilno odličje "Bharat ratna" iz 1980. godine za njen humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD-a, Nagrada Albert Schweitzer i druge. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003. godine, a 4. rujna 2016. papa Franjo ju je u Vatikanu proglasio svetom: učinio je to dan uoči 19. godišnjice njezine smrti, na misi kojoj je na Trgu svetog Petra u Rimu nazočilo oko sto tisuća vjernika.

Misionarke ljubavi nastavljaju pomagati siromašnima i potrebnima širom svijeta pa tako djeluju i u Hrvatskoj. Majka Terezija više puta boravila je u Hrvatskoj, prvi put još 1928. godine. Župnik njene župe u rodnom Skoplju bio je hrvatski svećenik Franjo Jambreković, koji je utjecao na nju, a u Indiji je surađivala s hrvatskim svećenikom Antom Gabrićem. Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba.

MLADOST I OBRAZOVANJE:

Majka Terezija, pravim imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu , rođena je u Skoplju u albanskoj katoličkoj obitelji. Njezino srednje ime "Gonxha" potječe od albanske riječi "gonxhe" što znači "pupoljak". Iako je rođena 26. kolovoza, osobno je smatrala 27. kolovoz svojim rođendanom, jer je na taj dan bila krštena. Bila je najmlađe dijete u obitelji Nikollë (1878. - 1919.) i Drane Bojaxhiu (djevojački Bernaj) (1889. - 1972.) Njen otac potječe iz Skadra, a majka iz Đakovice. Oboje su bili vrlo pobožni. U obitelji je bilo još dvoje djece: Lazar (1907. - 1981.) i Agata (1904. - 1973). Lazar se školovao na Vojnoj akademiji u Grazu, a zbog političkih razloga kasnije je emigrirao u Italiju. Njezin otac radio je kao pomoćnik u ljekarni, a bavio se i politikom, zalagao se za prava Albanaca. Umro je 1919. (nakon što mu je pozlilo nakon obroka), kada je Terezija imala osam godina.

Kada se Agnes rodila Skoplje je bilo dio Osmanskog Carstva. U Balkanskim ratovima 1912. godine zauzima ga srpska vojska te postaje dio Kraljevine Srbije. Od 1918. godine u sastavu je Kraljevine SHS. Išla je u osnovnu školu u kojoj se podučavalo na albanskom jeziku, a zatim je pohađala gimnaziju, gdje se podučavalo na srpskom jeziku. Prvu pričest primila je s pet godina, a uskoro i svetu potvrdu. U ranim godinama bila je oduševljena pričama o životu misionara, a do dvanaeste je godine bila uvjerena da se treba posvetiti vjerskom životu. Župnik njene župe Presvetog Srca Isusova u Skoplju, bio je hrvatski isusovac Franjo Jambreković, s kojim se kasnije i dopisivala iz Indije.

REDOVNIŠTVO:

Sa osamnaest godina odlučila je posvetiti život "službi Bogu" i ušla je u irski katolički red specijaliziran za misije u Bengalu u Indiji. Do kraja života više nije vidjela majku i sestru.Putovala je iz Skoplja preko Zagreba do Irske, u rujnu 1928. Otišla je u samostan časnih sestara lorentinki u Rathfarnhamu u Irskoj, kako bi naučila engleski jezik, jer se na njemu podučavalo školsku djecu u Indiji.

U Indiju je stigla 1929. godine i započela novicijat u gradu Darjeelingu, u blizini Himalaje. Svoje prve redovničke zavjete položila je 24. svibnja 1931 godine. U to vrijeme uzima redovničko ime Terezija, po sv. Tereziji iz Lisieuxa (Maloj Tereziji), zaštitnici misionara. Svečane redovničke zavjete položila je 14. svibnja 1937. godine, dok je radila kao nastavnica u školi samostana Loreto, u istočnoj Kalkuti.

Voljela je raditi u školi i sve više je razmišljala kako pomoći siromašnima u Kalkuti. Grad su pogodili teška glad 1943. godine, te oružani sukob između hinduista i muslimana 1946. godine. Nakon nekoliko godina poučavanja, 1946. godine primila je, kako ga je sama nazvala, "poziv unutar poziva", napustila školu i počela djelovati među siromašnima, bolesnima i umirućima.